BLOG: Skijanje na Kozjaku

BLOG: Skijanje na Kozjaku

  • Autor objave:
  • Kategorija objave:Blog

Patnje mladog Dračara: Satravanje

Kako je doba odlazaka na skijanje, odlučili smo da nećemo mi bit baš ti koje će prozivat da nisu išli, pa smo tako otišli na, kako bi to rekla kolegica u “avanturu za siromašne”. Ko more platit odlazak na Kozjak, ko more platit veranje po stini, ko more platit sipar i spuštanje na guzici u doba kad glavnu krizu predstavlja prekid interneta, vifija, zastoj instagrama i fejzbuka, a onda i oni virus šta ima ime ki ona piva šta u nju limun guraju da ima okus ko radenska u koju se da prostite neko izurinira.
Već odavno znamo da nema pravila kada se rade treninzi, pa smo tako prošli od recikliranja i reverznih recikliranja sa dodirom sraćke do ovoga danas, što je sve samo ne trening na koji smo navikli. Parkiramo na donjem parkingu sučuraćkog groblja, uz malo vježba oblikovanja krećemo nizbrdo cestom. Da nizbrdo, pa ne trči se samo uzbrdo. Prolazimo pored kuće za koju sam ja mislija da u njoj živi Špar i veremo se kroz draču i poluoznačene staze prema domu sa mislima o stubici, kojoj se svi raudjemo. Prošavši dom, utabavši staze koje polu postoje, krenuli smo prema stubici da se uzveremo na greben. E upravo taj put je bio više slalom i drž nedaj nego trčiva trail staza. Uz masu sipara, kllizavog šumskog terena što od lišća što od posutog kamenja sa zemljom, uspili smo se probit prema samoj stubici. Iako se ovi put naprvu stubica činila kraćom, čim smo se više približavali kraju, greben kao da je bio sve dalje, ali hladan zrak koji se osjetio pri kraju je davao nadu kraja uspona i donio nam svima nam dragu stazu po kozjačkom grebenu. Večer je bila kao stvorena za pogled prema gradu, vjetrovi su toliko očistili zrak, ne oni moji, da je oštrina slike koju smo gledali mogla zaparati zjenicu oka, kontrast na najjače, sjećanje koje neće požutjeti kao fotografije iz škafetina. Pošli smo grebenom prema Škrabutini gdje smo počeli naš spust u kojem smo prošli nedaleko špilje Nugal, koju bi valjalo jednom posjetiti. Spust koji je bio pola na guzici pola na sve četiri, pa malo skejtbordanja, skijanja i bordanja, nešto što nismo baš navikli često doživiti na našim treninzima, ali odsad samo tako. Došavši do makadama, malo smo se rastrčali ali kako nam trener ne voli makadam skrenuo nas je nekom slabo posjećenom stazom gdje smo naletili na sasvim usčuvan crveni Yugo 45, u kojem je vjerojatno jednom bio seksa, a upravo oni moguće sada pričaju svojoj dici o tome, a mi pogledima promatramo propuh koji krozanj prolazi. Kako staze nebi potpuno zarasle, trener nas vodi kroz gustu draču di sičemo put ka stazi koja vodi prema požarnom putu kojime se spuštamo nazad do parkinga. Skoro dvi ipo ure za 10km, kao da vježbamo tehniku sporog prolaženja tehničkog terena, uz neizostavnu pivu, pridružio nam se i Špar koji je vidjevši naše naglavne svijetleće kutijice na Škrabutini, odlučio napraviti đir od gore. Uz zvukove čipsa i otvaranja limenaka prepričavlai smo dogodovštine i radili planove za dalje. Teove nove patike su se pokalaze kao dobra akvizivija, a meni gege kao dobra odbrana protiv drače. “Naš prika” je bio sa nama i dalje u mislima, a mi blago satrani od 3×4, 8×2 i 6×5 vježbi, uputili smo se kući na tuširanje i spavanje. Jal, moga si navratit i bez maske..